Željka-neobično obična devojka

Željka Pavlović je rođena u Doboju, studira novinarstvo u Banjaluci. Za sebe kaže :

“ Opsjednuta planiranjem svega, usklađivanjem boja, a opet tako ponekad živi haotično. Djevojka koja olovkom otkriva sebe. „

Željkine tekstove sam počela da čitam sasvim slučajno. „Volite ih dok su tu“ –ovaj tekst je u meni izazvao tugu, ali istovremeno naterao na razmišljanje.

Zašto je Željka Pavlović neobično obična devojka saznaćete kroz ovaj intervju, spontano i bez povoda izazvan.

     Ko je Željka Pavlović

img_20161115_184051-1

 

Rođena si davne 1992.godine. Tada je besneo rat na prostorima bivše Jugoslavije. Koliko znaš o tom vremenu, i da li je taj rat ostavio neki trag na tebi?

Vjerujem da svi mi znamo mnogo o tom vremenu, nikome tada nije bilo lako. Nažalost, jeste. Rođena sam skoro četiri mjeseca, nakon što mi je otac poginuo u ratu. Teško je kad ti život servira prije nego što se rodiš brdo nepreboljenih situacija i nedostatka prisustva jedne od osobe koja ti je podarila život.

Kako je izgledalo tvoje detinjstvo?

Sada kada razmišljam o njemu mislim da je bilo poprilično isprogramirano, vrijeme u vrtiću, kasnije škola, određeno vrijeme za vani i svako veče u isto vrijeme odlaženje na spavanje. Svaki vikend smo provodili na selu. Mnogima kada to kažem to je djeluje kao loše, ali je bilo poprilično srećno. Bila sam mirno dijete, mogla sam satima da se igram sa lutkama i smišljam razne priče. Maštala sam da budem pjevačica, stalno sam pjevala i  svaku pjesmu analizirala. Ono što mnoge čudi je da se nikada nisam isprljala tokom igre vani. Mislim da je moje djetinjistvo na neki način prekinuto u osmoj godini, kada smo morali pronaći novi stan, taj osjećaj straha u maminim očima gdje sad, kako, se ne može tako lako zaboraviti.

Studiraš novinarstvo i komunikologiju. Zašto si baš to izabrala?

Prvo sam upisala pravo, međutim tamo se nisam uspjela pronaći i postala sam nesrećna. Jedno jutro sam ustala i shvatila da sam dosta sebe mučila i da je vrijeme da od prava odustanem. Ništa nije vrijedno zdravlja. Novinarstvo je bilo i ranije jedna od opcija u mojoj glavi čime bih se mogla baviti. Blog mi je dao vjetar u leđa da ga upišem.

Ljubav prema pisanju

Mladi ljudi danas malo čitaju, tako je bar ovde, u sredini u kojoj živim. Ko je tebi usadio tu ljubav prema pisanju i čitanju?

Mislim da su za to odgovorni mama, djed i nastavnica iz osnovne škole. Ima mnogo djece čiji roditelji obožavaju knjige, ali ona ne. Ključ je u želji da stalno nešto novo saznaš, pročitaš, maštaš i pisanjem ispoljiš to.

Ukoliko bi morala da izabereš omiljenog pisca i knjigu, ko bi to bio i koja je knjiga u pitanju?

Odavno sam odustala da dijelim pisce i knjige na omiljene. Trenutno mi odgovaraju knjige koje se bave psihologijom i radom na sebi. Isidora Bjelica ima takve knjige, tako čitajući „Spas 2“ sam toliko plakala, jer sam na neki način prepoznala sebe.

Koliko dugo vodiš blog i zašto je on podeljen na one kategorije: stil i lepota, razgovor sa, iz mog ugla, pomozimo? Na osnovu ovih interesovanja nastao je i naslov ovog intervjua.  Mlade devojke danas pišu uglavnom o modi, a ti si se odlučila da pišeš o svemu pomalo?

U maju će blog napuniti tri godine. On je sklop mojih interesovanja, da pišem samo o modi ne mogu. Jednostavno moda je prolazna, stil ostaje. Blog je inače nastao iz želje da drugima pomognem svojim pisanjem, kada još uvijek ne mogu toliko novčano pomoći ljudima u potrebi. Kasnije je rastao, jer sam vidjela da pisanjem čak i o modi mogu nekima pomoći, primjerom kako da se za malo novca  možemo obući lijepo.

Da li je bilo teško doći do Isidore Bjelice i zašto si baš sa njom uradila intervju?

Ne, preko Twittera sam došla do nje. Ona je odmah pristala i za nekoliko sati odgovorila mi na sva pitanja. Isidorin rad pratim dugo, uvijek mi je bila interesantna kao žena koja je uvijek tako za druge nasmijana i vedra, da čovjek dok ne uzme njene knjige i ne sluti koliko je emotivna, koliko je toga boli… Bol joj i donijela bolest.

Tvoj tekst o ljudima sa invaliditetom pokazuje visok stepen empatije i budi nadu da još ima humanih ljudi. Družiš se sa mladim ljudima koji imaju neki hendikep, ali oni se bore i ne vide sebe kroz prizmu bolesti i hendikepa, zar ne?

To se jednostavno nosi iz kuće, moja majka nikad nije me učila da pravim razliku između ljudi.  Ukoliko bilo koga, bez obzira na hendikep moje srce osjeća i takva je  povratna reakcija, ja ću da provodim vrijeme sa tom osobom. Inače od ljudi koji imaju neki hendikep može mnogo toga da se nauči, oni kad te zavole to  traje zauvijek.

Koliko se ljudi odazvalo povodom tvojih humanitarnih apela?

Ne bih znala tačan broj, mnogi su mi se javljali nakon njih. Većinu takvih tekstova su kasnije prenosili i drugi portali. Za dvije porodice znam pouzdano da su nakon teksta dobili određenu pomoć. Mene to raduje, što bar tako na neki način pomognem i pozovem druge koji su u mogućnosti da se odazovu na apel.

Kako bi opisala reč humanost, šta ona tebi znači?

Za mene je humanost davanje bilo čega ne osjećajući potrebu da ti se to vrati. Ljubav prema drugima i razumijevanje su ključ humanosti.

Željkino slobodno vreme

Deluješ kao jednostavna i skromna devojka. Da li možeš da me demantuješ i kažeš mi da voliš izlaske u nove kafiće koji su poznati u tvom gradu?

Ja sam neko ko rijetko izlazi, a kada izlazim bitni su mi ljudi pored mene. Nisam neko ko pati da izlazi u popularne kafiće. Više volim one stare obične kafane u kojima se još osjeća duh ljudi, spontanosti i želje da se samo lijepo provede, bez potrebe da se bude viđen.

Obično pitam svoje sagovornike o ljubavi. Znamo da je ljubav najčistije i najlepše ljudsko osećanje. Koliko je tebi važna ljubav i šta ona za tebe predstavlja?

Ranije sam tako pogrešno gledala na ljubav, mislila sam da je to samo kad voliš nešto i druge oko sebe. Danas shvatam da treba voliti sebe, da bih još više i ljepše mogla da volim sve oko sebe. Ona je pokretač svega, da nema ljubavi  ne bi bilo ni nas.

Da li vikendom voliš da spavaš duže ili si ranoranilac?

Ja bih tako voljela da sam ranoranilac i da kao nekad imam usklađeno vrijeme kada odlazim na spavanje i započinjem dan. Nažalost, nesanica me često muči. Uspjela sam bar da je kanališem, tako što u sitne sate najčešće nastaju tekstovi iz rubrike „Iz mog ugla’’.

Kako provodiš svoje slobodno vreme? Da li tada zaroniš u beskrajna prostranstva novih knjiga koje čitaš, ili radije vreme provodiš u prirodi, druženju…

S obzirom da stanujem u drugom gradu, zbog fakulteta kada imam više slobodnog vremena odlazim kući, tada sam sa porodicom i prijateljima. Ostalo slobodno vrijeme većinom provodim čitajući, pisajući i u druženju sa dragim ljudima.

Da li si internet zavisnik i ukoliko nisi, šta misliš o toj vrsti zavisnosti?

Jesam. Voljela bih da manje vremena koristim internet, ali kada bih pokušala svaki put bih se na neki način osjećala isfrustrirano da nešto, neku informaciju propuštam. Jedan profesor nam je objasnio da je to prirodno za buduće novinare, pa se time tješim. Svakako da smatram da to nije dobro, sve ima svoje prednosti i mane.

Kako sebe vidiš u budućnosti?

Voljela bih da se zaposlim u struci, da uspijem kupiti stan i postanem majka. Što sam starija sve više težim ka sigurnosti, sigurna žena je ostvarena. Ona će svoje mane pretvoriti u prednost, a ne kukati nad njima. Želim da postanem takva.

Željka je učestvovala i na nagradnom konkursu internet magazina „Lola“. Još uvek možete glasati za njen tekst

Na kraju ovog razgovora bez pravog povoda, pozivam vas da zavirite u Željkin BLOG

 Znam da se nećete pokajati i da ćete pronaći ponešto što vas zanima. 🙂

2 thoughts on “Željka-neobično obična devojka

  1. Super. Stvarno znaš da postaviš zanimljiva pitanja i odlično radiš ovakve tekstove. I Željka je super, od nedavno je pratim, mada ne revnosno jer ne stižem sve. Privukla je pažnju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.