Da li Deni Bešlagić ima recept za sreću?

U poslednje vreme svedoci smo da na internet društvenim mrežama, ali i u štampanim medijima postoji ekspanzija tekstova vezanih za lični razvoj, za uspeh u sferi posla ili emotivnih veza, a obrađuju se i teme vezane za lečenje tuge, melanholije i ostalih „društveno neprihvatljivih“ emocija.

O ovoj temi, ali i o mnogim drugim temama, razgovaram sa Denijem Bešlagićem.

deni-beslagic

Deni Bešlagić je iz Sarajeva. Ovaj mlad i simpatičan čovek magistar je psihologije i jedan je od autora internet portala Direktna reč. Zanimljivim rečima piše o problemima koje mnoge od nas muče.

RAZLIKE IZMEĐU PSIHOLOGIJE I PSIHIJATRIJE

Deni, veoma mi je drago što si se odazvao pozivu na saradnju. Na početku bih te zamolila da čitaocima kažeš nešto o svom životnom pozivu. Kako si i zašto odlučio da studiraš psihologiju?

Ovo mi je uvijek najteže pitanje. Interesovalo me je još od početka srednje škole, kako to ljudi razmišljaju, kako to da su ti mali neuroni bitni za nas, šta nas pokreće….Ma mnogo stvari koje svakome ponekad prođu kroz glavu, ali meni su ostale u glavi i najviše sam vremena provodio čitajući literature iz psihologije. Psihologija je bila moj prvi i posljednji izbor, nisam imao rezervnu opciju.

 Ljudi često, iz neznanja , mešaju psihologe sa psihijatrima. Koje su sve razlike između psihologa i psihijatra?

Psihijatri su liječnici koji su nakon diplomiranja na medicinskom fakultetu, specijalizirali psihijatriju. Psiholozi su diplomirali na odsjeku za psihologiju, najćešće na filozofskom fakultetu, ali ne isključivo. To je ujedno i osnovna razlika – edukacijska pozadina. Dok se psihijatri u najvećem broju bave mentalnim zdravljem, psiholozima je to samo jedna od opcija pri izboru uže specijalnosti. Ukoliko se psiholog bavi tretiranjem psihičkih poremečaja i poteškoća, on nema dozvolu za propisivanje tableta (psihofarmaka) za razliku od psihijatra. I tu postoje izuzeci, pa tako u nekoliko država u USA psiholozi nakon određene obuke mogu da propisuju psihotropne lijekove. To su neke osnovne razlike koje treba znati.

PSIHIČKI POREMEĆAJI NA PROSTORIMA EX JUGOSLAVIJE

Za Balkan kažu da je „bure baruta“. Na ovim prostorima vođeni su ratovi. O njima smo učili iz istorije, a moja generacija je i svedok i nažalost učesnik poslednjih ratova.

Da li su ratne traume i dalje razlog zbog kojih ljudi dolaze kod psihologa i psihijatra, ili danas dolaze i zbog loše materijalne situacije, gubitka posla i sličnih traumatičnih događaja?

Rat je ostavio brojne posljedice koje će na žalost osjetiti i generacije koje o posljednjem ratu uče iz istorijskih knjiga. Ratne traume su svakako jedan od čestih uzroka psihičkih oboljenja (npr. PTSP) ali s obzirom da su zemlje Balkana u procesu tranzicije to dodatno otežava ostvarivanje osnovnih egzistencijalnih potreba, što značajno utiče na mentalno zdravlje.

Po nekim istraživanjima objavljenim u medijima, depresija će kroz nekoliko godina biti na trećem mestu teških bolesti sa smrtnim ishodom. Da li se depresija, anksioznost i tzv lakši psihički poremećaji mogu sprečiti i na koji način?

Svakome se može desiti da u nekom periodu života oboli od depresije ili anksioznih poremećaja i ne postoji konkretan i univerzalan način da se zaštitimo.

Svakako je dobro da vodimo računa o svom mentalnom zdravlju prije nego nas zadese teškoće. To je ustvari sve ono što znamo da bi trebali a rijetko primjenjujemo. Izbjegavanje konflikta, uspostavljanje higijene spavanja, fizička aktivnost, druženje, zdrava ishrana i još mnogo toga što vam upravo sada pada na pamet a čuli ste negdje ili zdravorazumski možete zaključiti da je dobro za vaše sveukupno blagostanje.

Osobe sa invaliditetom – OSI spadaju u manjinsku grupu i često nailaze na prepreke u svakodnevnom životu. Od pronalaženja posla koji mogu da rade do ostvarivanja emotivnih veza. Da li te osobe traže pomoć psihologa ili psihijatra?

Ukoliko osjete potrebu. Neke osobe iz ove populacije, ali i iz opšte populacije, smatraju da treba da se suoče sami sa problemima i da dokažu sebi da su jaki i njima se ne može nametnuti pomoć za koju oni smatraju da im nije potrebna.

Oni koji smatraju da im treba pomoć, dobro je da je potraže od kvalifikovanog stučnjaka, te na taj način pomognu sebi da se lakše nose sa svojim teškoćama, ojačaju svoje kapacitete, a moguće i pronađu neku sposobnost za koju nisu ni znali, pa tako kompenziraju svoj nedostatak.

Deni, postoji li neki recept za sreću, ili je ona samo skup lepih, veselih trenutaka koji se smenjuju sa trenucima tuge i melanholije? I gde je razlika između prolazne tuge i početka ozbiljne depresivne epizode?

Sreća ne bi bila sreća da je stalna, da je jednom pronađemo i imamo do kraja života. Neki svijetski popularni glumac je sretan ako može da prođe gradom a da ga niko ne prepozna. Neki od nas, a naročito pripadnici mlađe populacije, bi bili presretni da ih prepoznaju na ulici. Tako da je sreća veoma elastičan pojam.

Tuga je emocija i prirodno je da budemo tužni s vremena na vrijeme. Ako osjećaj tuge potraje duže vremena, mjesec ili više i ako nam onemogućava funkcionisanje i obavljanje osnovnih, svakodnevnih aktivnosti, treba se zapitati da li je to samo tuga ili nešto drugo i potražiti pomoć. Ukoliko se ispotavi da je u pitanju depresija, što se ranije dijagnosticira i tretira, to su bolje prognoze za izliječenje. Ne stidite se da potražite pomoć, što ranije, to bolje.

RAZBIJANJE PREDRASUDA

U Americi ali i u ostalim zemljama ljudi se lakše odlučuju da posete psihologa. Kod nas su psihički poremećaji i dalje tabu tema.

Na koji način se može razbiti predrasuda koja vlada kod većine ljudi kada je u pitanju bol u duši? Čini mi se da ljudi lakše odlaze kod zubara a da se stide da potraže pomoć psihologa i po potrebi, psihijatra?

U pitanju je stigma (sramna oznaka) koju mogu da osjete osobe sa psihičkim problemima. Strah da će nas sredina proglasiti “ludim”, uskratiti nam prava, da smo drugačiji u negativnom smislu, da se ne uklapamo i da ćemo biti izolovani. Ovaj strah nije neopravdan.

ŽIVOTNI TRENERI I NJIHOV RAD

U uvodnom delu spomenula sam da sve više ljudi kao svoje zanimanje navodi life couch što u bukvalnom prevodu znači životni trener. Ti ljudi pišu za internet portale, pišu i u nekim štampanim medijima. Na Facebooku se reklamiraju kursevi za life couch-a koji traju po nekoliko meseci.

Takođe, drže i radionice na kojima posetiocima pričaju o ličnom razvoju, o mogućnostima za lepši i kvalitetniji život. Naravno, posetioci, odnosno učesnici radionica plaćaju te “časove”. Veliki broj životnih trenera nije stručan, odnosno nisu završili psihologiju.

Life Coach-evi mogu da postanu svi oni koji dobiju dovoljno publike, ili dovoljno klijenata koji će plaćati njihove usluge. Samoproklamovani stručnjaci ili oni sa nekoliko sedmica ili mjeseci edukacije su  sve više zastupljeni na našim prostorima. Upravo gledam Facebook profil jednog Coacha koji je po obrazovanju ekonomista a u oblastima rada navodi tretiranje psihičkih poremećaja i liječenje ovisnosti  (između ostalog). To je van zdrave pameti.

Lično smatram da životni treneri mogu da zanemare neke simptome i time ugroze ugroze zdravlje pacijenta.  Šta struka misli o ovom problemu?

Životni treneri se uopšte ne bi trebali baviti ljudima sa psihičkim oboljenjima, ali iz pomenutog primjera ekonomiste Life Coacha se vidi da se ipak bave. Mnogo štete mogu da nanesu pojedincu koji će se obratiti takvom “stručnjaku”. Da ne bi upali u ovakvu zamku ukoliko nam je potrebna pomoć pravog stručnjaka, trebamo se dobro informisati i to je trenutno jedini način da se sačuvamo.

NARKOMANIJA, NAJVEĆI PROBLEM DANAŠNJICE

Mladi sve ranije počinju da konzumiraju opijate i razne vrste narkotika. Dostupni su gotovo na svakom koraku. I nisu skupi.  Pored alkoholizma kod mladih, kod dece, i narkomanija je veliki problem.Da li roditelji dovode decu kod psihologa zbog ovih problema, ili je i to još jedna tabu tema društva u kome živimo?

Da. Dovode roditelji djecu, a dovode i djeca roditelje. Bolesti ovisnosti se često osuđuju i takvi pojedinci su stigmatizirani, ali to je naša stvarnost i treba da o tome znamo i pričamo.

 Koji su tvoji saveti za roditelje?

Edukacija je na prvom mjestu. Informišite se ovim problemima, o načinu prepoznavanja simptoma. Danas su dostupni i brzi testovi na psihoaktivne supstance gotovo u svakoj apoteci. Oni su jednostavni za korištenje i ne koštaju mnogo. U liječenju problema ovisnosti najčešće rade stručni timovi sastavljeni od psihijatara, psihologa, psihoterapeuta, socijalnih radnika….Konsultujte se sa nekim od  njih – odlaganje samo produžava agoniju.

Slažeš li se da su tribine u školama nedovoljne i da u rešavanje ovog velikog problema mora da se uključi društvo u celini?

To i jeste problem društva i idealno bi bilo da se svako na neki način uključi u rješavanje ovog problema. Tribine u školama su prva linija odbrane, ali prevencije nikada nije dosta. Primarna prevencija treba da se stalno poboljšava i može dati dobre rezultate.

GOVOR MRŽNJE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Imaš profil na Facebooku i verovatno si član nekih FB grupa. Primetio si sigurno agresiju pojedinaca na društvenim mrežama.

Kako objašnjavaš činjenicu da ljudi vole svađu sa nepoznatim ljudima sa druge strane monitora?

Ako smo često aktivni na društvenim mrežama, postoji i šansa da se s nekim ne složimo u nekoj raspravi pa i da se posvađamo. Ali ako neko uživa u svađi sa drugim osobama i ako je to njegovo dominantno ponašanje na socijalnim mrežama, lako je zaključiti da sa tom osobom nešto nije uredu. Za takav zaključak vam ne treba mišljenje psihologa, jer i sami možete to primjetiti i ocijeniti.

Da li je to kanalisanje negativnih emocija putem interneta  jer pojedinac ne može da pokaže svoju ljutnju, bes ili neko drugo osećanje u stvarnom životu?

Moguće da je i to jedan od faktora. Komunikacija na internetu je u mnogo čemu drugačija od komunikacija u licem u lice, pa i agresivni pojedinci nisu isti u stvarnosti i u virtuelnom svijetu. Većinom su takvi ljudi mnogo drugačiji nego njihove internet persone, a učestali agresivni ispadi na društvenim mrežama svakako ukazuju na frustirane osobe.

Kako se treba ponašati ukoliko poznajemo ili smo sami žrtve tzv internet mobinga?

Onako kako procijenite da će najmanje štete da vam donese.

Da li, po tvom mišljenju društvene mreže više škode nego što pomažu korisnicima interneta?

Društvene mreže su samo alat, a da li će nam biti korisne ili štetne u najvećoj mjeri odlučujemo mi.

 DENIJEVI SAVETI ZA LEPŠI ŽIVOT

Deni, pri kraju smo ovog intervjua. Da li možeš da kažeš čitaocima ovog bloga kako se ti opuštaš nakon napornog dana?

Nemam neki jedinstven način. Nekad je to izlazak sa prijateljima, nekada pogledam dobar film ili čitam, a nekada kao i svi samo ljenčarim 🙂

Možeš li da daš savete- kako da se ljudi opuste, odmore i opuste iako su svesni teške materijalne situacije i problemima sa kojima se suočavaju –mobing na poslu, loša emotivna veza i sl?

Svaki dan je potrebno odvojiti vrijeme samo za sebe i posvetiti se sebi. Nije bitno da li smo u braku ili ne, da li imamo troje djece ili težak posao. Kako za sve to možemo naći vrijeme, tako možemo i moramo naći i za sebe. Ako to uspijemo uspostaviti kao rutinu i pravilo, onda je lakše izabrati neki neku aktivnost koja će nas opustiti i osloboditi stresa. To može biti obična šetnja, bavljenje nekim hobijem, glasno slušanje muzike i plesanje po sobi. Može biti sve, samo ako odvojite vrijeme za sebe.

Postoji li još nešto što te nisam pitala a ti smatraš da je važno da se prenese čitaocima?

Hvala ti na izdvojenom vremenu.

Hvala tebi.

Denijeve tekstove možete čitati na portal “DIREKTNA REČ”.

1 thought on “Da li Deni Bešlagić ima recept za sreću?

  1. Edukativan intervju, sjajna pitanja! Mentalna higijena jako važna, ne samo na prostorima Balkana zbog ratova i njihovih posledica, vec i svuda u svetu. Svakako, ekonomska kriza u Balkanskim zemljama produzuje agoniju i ljudi bi se stvarno trebali obratiti psihijatrima na vreme bez straha od stigmatizacije.
    O lajf koucevima ne bih, psiholog je sve objasnio 👏👏👏

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.